Ponekad, u sitne noćne sate, kada san odbija da
mi dodje u pohode i donese mi, toliko očekivani mir i spokoj, odšetam do
balkonskih vrata i pogledam kroz staklo. U nebo. Ponekad mi se mjesec šeretski
nasmiješi, namigne mi i odvrati pogled, ne zamarajući se mojim mislima. Ima on
preča posla. Ali zvijezde ostaju, trepere, svetlucaju, dišu nekim drugim,
tudjim, nepoznatim životima. Poželim tada da vi
...knem, iz sveg glasa, tim nedostižnim, udaljenim
svjetovima. Moj će glas putovati dugo, negdje će izgubiti snagu, negdje se više
neće čuti.
Ako vrisnem dovoljno jako, dovoljno dugo, ako negdje, na nekoj od
zvijezda, neko drugi vrisne istom snagom, da li će naš vrisak poremetiti
univerzum!? Da li će doprijeti jedan do drugog, tamo negdje, u nekoj
galaksiji!?
Vrisnuću, zaurlaću, najjače, onako u sebi! ♥Види повеќе
No comments:
Post a Comment