Prvi dan škole
često se duboko utiskuje u sjećanje jer simbolički predstavlja veliku
prekretnicu u životu. Mijenja se identitet djeteta – ono postaje “školarac”!
Za većinu djece polazak u školu praćen je mnoštvom različitih emocija. Ulasku
u razred prethode liječnički pregledi, kupovina knjiga i teka, napetost raste i
napokon dolazi taj dugo očekivani dan - škola vrvi od uzbuđenih roditelja i
mališana, neki bučno ulaze u razred, ispituju gdje je što, pozdravljaju ostalu
djecu…. dok jedna djevojčica stoji pored vrata, pogleda usmjerenog prema podu,
pognute glave. Izbliza se može primijetiti da joj je disanje ubrzano i da
grčevito stišće prstiće - mogući signali unutarnje neugode. Ako je se nešto pita
odgovara tiho, zastajkujuće, no ipak ispod kapaka promatra sve što se oko nje
zbiva.
Ako se bolje pogleda naći će se još podosta djece koja svojim
neverbalnim ponašanjem signaliziraju ono što se naziva „sramežljivost“.
Sramežljivost se najčešće javlja pri suočavanju s novim socijalnim situacijama,
novim ljudima i normalna je pojava koja, ako nisu prisutne druge naglašene
poteškoće u ponašanju, nije povezana s psihološkim poteškoćama.
Valja
razlikovati sramežljivo dijete od djeteta koje je zatvoreno i nezainteresirano
za okolinu! Sramežljivo dijete želi kontakt, želi se uključiti, no nedostaje mu
hrabrost ili/i ne zna kako.
Postoje različita tumačenja uzroka
sramežljivosti, pri čemu mnogi govore o utjecaju temperamenta i herediteta, dok
drugi više naglašavaju utjecaj ranih iskustava i modela koje su djeca promatrala
u ranom djetinjstvu.
I dok se svojim neverbalnim ponašanjem djevojčica
donekle povukla iz okolnih zbivanja, ona ima vremena primiti dojmove iz nove
situacije, proraditi ih...
Funkcija sramežljivosti može biti jednostavno
osigurati sebi dovoljno vremena za pripremu na ulazak u novu situaciju. U tom
slučaju se ona nakon nekog vremena gubi i dijete se, kako bolje upoznaje
situaciju, sve više oslobađa.
Drukčija je situacija ako je sramežljivost
rezultat pretjerane samokritičnosti i negativne slike o sebi. Osjećaj stida se
razvojno javlja negdje oko druge godine, u fazi razvoja pojma o sebi, kad dijete
polako počinje svjesno oblikovati shvaćanje “tko i kakav/kakva sam ja” i kad se
stvaraju temelji osjećaja osobne kompetentnosti, samopouzdanja, slobodnog
izražavanja sebe. Ako roditelji kao “odgojnu metodu” koriste posramljivanje i
dijete se osjeti nevrijednim često će se potruditi da ipak zadovolji svoje
roditelje. Na osnovi toga roditelj može zaključiti da je posramljivanje pokazalo
rezultat i nastaviti u svrhu “odgajanja” izgovarati poruke “srami se” ili
uspoređivati dijete s drugima pri čemu su ti drugi uvijek bolji, pametniji,
poslušniji itd. Na tim osnovama razvijena sramežljivost posljedica je negativne
slike o sebi, nedostatka samopouzdanja i zadržat će se znatno duže i
pojavljivati u raznim situacijama. Daljnja negativna posljedica posramljivanja
je da djeca postaju pretjerano zaokupljena samima sobom te ne razvijaju u
odgovarajućoj socijalnu kompetentnost i empatiju za druge.
Kako pomoći
našoj sramežljivoj djevojčici?
- Kao prvo - izbjegavati korištenje riječi “sramežljiva”! Riječi koje
upućujemo djetetu, a naročito riječi kojima dijete opisujemo nekom drugom u
njegovoj/njezinoj prisutnosti su poput “etiketa” koje lijepimo na dijete i koje
mogu imat neugodnu posljedicu “proročanstva koje samo sebe ispunjava”. Ako
dijete dovoljno često čuje o sebi “on/ona je sramežljiv/a” čvrsto će usaditi taj
pojam kao dio vlastite slike o sebi što može u kasnijim situacijama biti znatna
kočnica.
- Zatim - poštovati sramežljivo ponašanje kao prirodnu reakciju djeteta i ne
gurati dijete na silu da uđe u situaciju i komunikaciju prije nego što je ono
spremno. Sramežljiva djeca su često vrlo inteligentna i osjetljiva, a uz
suptilnu podršku s vremenom će se sve lakše i sa sve većom sigurnošću suočavati
s novim izazovima.
- Prije ulaska u novu situaciju dobro je djetetu dati što više informacija,
jer to pridonosi osjećaju sigurnosti. Npr. prije polaska u školu roditelji s
djetetom mogu posjetiti u nekoliko navrata školu (pa makar je gledali samo
izvana), opisati kako izgleda školski sat, školski odmor...
- Djetetu će pomoći ako unaprijed stvori što bogatiju unutarnju predodžbu sebe
u školi – dakle da si slikovno predstavi kako će izgledati, što će vidjeti oko
sebe, što će čuti, kako će se osjećati, što mu/joj sve treba da se u te prve
dane škole osjeti što ugodnije moguće.
- U tu svrhu može pomoći i razgovor sa starijom djecom iz okoline o tome kako
su se oni osjećali prvih dana škole, naglašavajući da su normalni i uzbuđenje i
strah i smijeh i plač …
Našoj djevojčici je prišla učiteljica i zamolila je da joj pomogne
dijeliti papire … Djevojčica se uspravila, osjetila olakšanje jer je sad imala
neki zadatak, znala je kako se treba ponašati i slijedeći učiteljicu počela
uspostavljati prve kontakte s budućim suučenicima…
